Saturday, August 18, 2007

Ukrasne muškatle

Muškatle su višegodišnje biljke, a postojbina im je južna Afrika. Kod nas su veoma poznate i omiljene. Uspevaju na sunčanom položaju, pa su zato naročito pogodne za prozore, balkone i terase. Danas ih ima nekoliko stotina vrsta i svake godine strani odgajivači cveća lansiraju poneku novu vrstu na tržište.

Uspravna muškatla lako se prilagođava i u najlošijim uslovima. Uspeva u bilo kojoj vrsti zemlje, ali ipak voli nešto težu zemlju naročito zato što je celog leta izložena suncu. Danas ih ima različitih boja - od bele do ljubičaste, a postoje sorte s jednostavnim i duplim cvetovima. Duple su starije vrste i one ne cvetaju tako bogato. Muškatla nije osetljiva i lako se gaji. Izložena suncu bujno raste i mnogo cveta od proleća do kasne jeseni. Treba je presađivati svakog proleća i tada joj treba malo skratiti žilice i grančice. Zimi se grančice ne seku jer mogu lako da istrule. Ove muškatle leti treba obilno zalivati i povremeno prihranjivati. Prilikom zalivanja valja paziti da se ne pokvase cvetovi i listovi. Zimi se retko zaliva.

Muškatla lozica ili viseća muškatla je veoma pogodna za terase, balkone, police i viseće korpice. Pušta naniže grančice koje mogu da narastu i do metra dužine. Lišće joj je svetlo, mesnato i krto, slično bršljanovom. Ima ih s jednostavnim i duplim cvetovima bele, ružičaste ili crvene boje.

Engleska ili velikocvetna muškatla je mnogo nežnija i osetljivija od prethodne, ali je njen cvet krupniji, veoma lep, sa šarama. Cveta samo jednom godišnje, u kasno proleće. Lišće joj je čvrsto, kovrdžavo, a na ivici nareckano. Voli mnogo svetlosti, pa je treba držati na sunčanom prozoru. Za vreme velikih vrućina treba je malo zakloniti.

Šarenolisnoj muškatli lišće je obojeno belim, tamnozelenim ili bakarnosmeđim šarama. Raste sporije od ostalih vrsta i niskog je rasta. Veoma je lepa i dekorativna. Cvet joj je sitan, crven i neupadljiv. Gaji se samo zbog šarenog lišća.

Hrčak

UOPŠTENO O HRCKU

Najcešce se kao kucni ljubimac drži zlatni hrcak. Srodan je miševima, dakle pripada porodici glodara. Dugacak je oko 20 cm i ima veoma kratak repic. Noge mu nisu pokrivene krznom. Na prednjim nožicama ima po cetiri, a na zadnjim po pet prstiju. Na obrazima ima specijalne "kesice" koje mu služe kao "magacin" za hranu i u njima može da sakupi toliko zrnevlja koliko iznosi polovina njegove telesne težine.

Zlatni hrcak ne voli društvo. Kada su jako mali, treba da budu uz svoju mamu, otprilike 8 nedelja, a nakon tog vremena, treba ih razdvojiti, jer ako ih ima više u istom kavezu, skloni su tucama, pa neko može i da nastrada. Dakle, važi pravilo: "jedan hrcak, jedan kavez". Medutim, ima nekih vrsta, kao što je patuljasti hrcak, koje "podnose" društvo drugih.

Ovaj kucni ljubimac je jednostavan za držanje. Jeftin je, dobrocudan, lako se pripitomljava pa se o njemu mogu brinuti i mala deca. Životni vek mu je u proseku dve i po godine, ali nije retko da doživi i 4 godine.

KAKO GA SMESTITI?

Pre svega, moraš da mu nabaviš udobnu kucu koja odgovara njegovim potrebama. U prodavnicama kucnih ljubimaca mogu se kupiti specijalni kavezi, sa svim stvarcicama koje ce novom clanu vaše porodice biti neophodne da bi se prijatno osecao. Na dno kaveza stavi debeli sloj piljevine, a u jedan cošak mu ostavi krpice, slamu i slicno, da bi mogao da napravi gnezdo. Kavez postavi na neko mirno mesto koje nije izloženo suncevoj svetlosti, a zašticeno je od promaje. Obrati pažnju na to da u prostoriji u kojoj ce boraviti tvoj mali prijatelj temperatura vazduha mouvek bude ista.

ŠTA JEDE?

Kad budeš kupovao kavez, kaži mami ili tati da ne zaborave na hranilicu u koju ceš stavljati zrnevlje za svog ljubimca. U "pet-šopovima" postoje specijalne mešavine zrnevlja za hrcke. Ukoliko mu svakoga dana budeš davao socno lišce zelene salate, maslacka ili spanaca, onda mu voda nije potrebna, pošto on "izvuce" vodu iz tih biljaka. Medutim, ako mu se ne daje zeleno lišce, onda mu se u kavez mora staviti i pojilica sa svežom vodom.

Pored zrnevlja i lišca, dobro mu je s vremena na vreme dati kolutove sveže šargarepe, jabuke ili kelerabe, a da bi mogao da troši svoje zube, nije loše da mu se u kavez stavi i parce sipine kosti ili komad tvrdog drveta.

KAKO GA NEGOVATI?

On ce se sam brinuti o svojoj cistoci, tako da nije potrebno da ga cetkaš. Izuzetak je samo jedna vrsta dugodlakih hrcaka koji se ponekad moraju išcetkati da bi im se odstranila piljevina iz krzna. To je najbolje uraditi mekanom cetkicom za zube. Takode ga ne treba ni kupati, jer bi se na taj nacin odstranila prirodna masnoca iz njegovog krzna i postao bi podložan mnogim kožnim oboljenjima. S vremena na vreme, stavi mu u kavez plitku posudu sa cistim, suvim peskom. On ce se u njemu valjati, kao što radi u prirodi, i na taj nacin ce odstraniti višak masnoce iz svog krzna.

CIŠCENJE KAVEZA

Dva puta nedeljno, izvadi hrcka iz kaveza, baci staru piljevinu i eventualne ostatke hrane, operi dno kaveza, a zatim stavi u njega svežu piljevinu, ali mu ostavi bar deo starih "krpica" iz gnezda, jer on to tako voli. Dok cistiš kavez, proveri i hrckovo zdravstveno stanje. Ako primetiš da su "kuglice" koje ostavlja za sobom mekane, moguce je da ima proliv. Ako ih ne pronadeš, možda pati od zatvora. U oba slucaja moraš se posavetovati sa veterinarom.

KOŽNE INFEKCIJE

Može da se desi da tvoj hrcak "zakaci" i neku kožnu bolest. Ako primetiš da gubi dlaku, da se preterano ceše, da mu se koža peruta ili je preosetljiva na dodir, najverovatnije je u pitanju neka alergija, gljivicno oboljenje ili su ga napali kožni paraziti. U svakom slucaju, moraš ga odneti kod veterinara.

Gladiola

I hrana, i lek, i ukras.

Rod gladiola je velik i obuhvata preko 250 divljih vrsta. Sve one su prirodno rasprostranjene isključivo u Evropi, Africi i Aziji, dok u Americi i Australiji još nisu pronađene divlje vrste gladiola.



Divlje gladiole bile su poznate još u starom veku. Njihov značaj u to vreme povezivao se sa sasvim drugim osobinama gladiola. Tada su se gomolji gladiole jeli ispečeni s brašnom, a lukovice su se koristile i za lečenje.

U srednjem veku gomolje gladiola nosili su robovi i bezemljaši kao amajliju koja ih je štitila od povreda i činila ih nepobedivima. O proizvodnji gladiola može se govoriti tek od početka 19. veka, kada je engleski baštovan Kolvil uspeo da višestrukim ukrštanjem proizvede ranocvetajuće hibride koji se i danas s uspehom gaje. Krajem 19. i početkom 20. veka naročito su bile tražene sorte s cvetom reckavog oboda.

Gladiola je dobila ime po svojim dugim i šiljastim listovima, jer reč gladius znači mač. Omiljena je kod skoro svih ljubitelja cveća zbog svojih lepih cvetova u svim bojama i nijansama, osim crne. Vrtna gladiola raste i do 1,5 metara visine, a nove niže vrste visoke su između 50 i 80 cm. Gladiola je omiljena i zbog toga što njeno cvetanje traje, zavisno od vremenskih uslova i vrste, 10-14 dana. Pupoljci se otvaraju odozdo prema gore, a može imati i do 26 pojedinačnih cvetova.

Kako gladiolina lukovica nije otporna na hladnoću, sadi se u zemlju tek kada prođe velika zima. Mora se paziti da se lukovice ne posade previše plitko kako biljka ne bi bila nestabilna na vetru kada naraste u visinu. Razmak između njih treba da bude oko 20 cm. Biljka će procvetati otprilike osam nedelja posle sadnje.

Kada se pojavi cvetna stabljika između listova, biljku treba dobro nađubriti da bi imala snagu za cvetanje.

Ne tako davno u Holandiji je proizvedena nova grupa, takozvana Butterfly Gladiola, koja se odlikuje obilnim cvetanjem i sitnim, dobro oformljenim cvetovima velike trajnosti.